Donosimo vam dirljivu priču ispričanu iz perspektive djeteta koje putuje svijetom noseći svoje snove, nade i pitanja koja odrasli često zaborave postaviti. Ovo pismo nas podsjeća na stvarnosti s kojima se mnoga djeca suočavaju, ali i na snagu nade i vizije pravednijeg svijeta. Pozivamo vas da zastanete, pročitate i oslušnete glas koji dolazi iz srca – jer promjene koje želimo počinju upravo slušanjem.
„Svijet bez granica: kako zamišljam pravedniji svijet za svu djecu“, Elma Mujanović, 17 godina
Dragi odrasli,
pišem vam ovo pismo sa puta. Dugog puta koji možda nikada, neću završiti, jer svijet je velik, a snovi koje nosim još veći. Ja sam samo dijete. Ali već dugo putujem. Na leđima nosim mali kofer. Izgleda obično, pomalo izgreban od putovanja, ali u njemu ne nosim odjeću ni igračke. U njemu su moji snovi, nade, želje. Imam i pasoš. Stranice su mu prazne. Ne zato što nisam prelazila granice, nego zato što sam oduvijek mislila da dijete ne bi trebalo imati pečat da bi negdje pripadalo. Dok putujem, vidim mnogo toga. Vidim gradove u kojima su prozori zatvoreni, a dječiji smijeh utihnuo. Vidim igrališta na kojima ljuljaške stoje nepomično, kao da čekaju djecu koja se nikada nisu vratila kući. Vidim djecu koja su prerano naučila riječi koje djeca ne bi trebala uopšte znati: rat, sirena, sklonište. Neka djeca znaju kako izgleda glad. Neka znaju kako izgleda bolest kada lijekovi ne stižu na vrijeme. Neka su naučila šta znači izgubiti nekoga prije nego što su naučila pravilno napisati riječ ljubav.
Na tim mjestima moj kofer postane težak… Toliko težak da ponekad pomislim da ga neću moći dalje nositi. Ali onda nastavim put. I ponekad, u nekom zabačenom kutku svijeta, pronađem nešto drugačije. Na jednom stolu čeka tanjir tople supe koji dijeli cijela porodica. U jednoj maloj školi učitelj sjedi među djecom i pita ih šta misle o svijetu. U jednom parku djeca govore različitim jezicima, ali se razumiju jer se smiju istim smijehom. Tada shvatim kako bi svijet mogao izgledati. U tom svijetu, gdje god dijete dođe, neko ga dočeka. Dočeka ga tanjir tople supe, jer nijedno dijete ne bi trebalo znati kako izgleda glad. Dočeka ga otvorena knjiga, jer znanje otvara više vrata nego bilo koji ključ. Dočeka ga ispružena ruka, jer mir počinje onda kada ljudi odluče da budu ljudi. U tom svijetu škole nisu samo zgrade sa klupama i tablama. To su mjesta gdje se djeca pitaju šta žele promijeniti i gdje odrasli zaista slušaju njihove odgovore. U tom svijetu ima više parkova nego parkinga, više biblioteka nego zidova, više smijeha nego vijesti o ratu. Granice postoje samo u starim atlasima koje djeca listaju iz radoznalosti, pitajući se zašto su ljudi ikada mislili da ih moraju crtati. U tom svijetu svako dijete ima pravo na tri jednostavne stvari:
- da bude sigurno,
- da bude voljeno,
- da bude slobodno da sanja.
Znam da ćete možda reći da je to samo dječiji san. Ali svijet odraslih je počeo kao nečiji san. Mostovi su bili snovi prije nego što su postali stvarnost. Škole su bile snovi prije nego što su izgrađene. Mir je bio san prije nego što su ga ljudi počeli tražiti. Zato vam pišem. Vi gradite države. Vi donosite odluke. Ali mi, djeca, držimo nešto drugo. Mi držimo budućnost. Mi ne tražimo savršen svijet. Samo svijet u kojem dijete ne mora učiti šta je rat prije nego što nauči šta je igra. Svijet u kojem niko ne ide gladan u školu. Svijet u kojem život ima više prostora nego smrt.
Ja ću nastaviti putovati sa svojim koferom snova. I gdje god dođem, ostavit ću po jedan san: u školi, u parku, u nečijem srcu. Možda će jednog dana moj kofer biti prazan. Ali to neće značiti da su snovi nestali. To će značiti da su se rasuli po svijetu, u knjigama koje djeca čitaju, u rukama koje se pružaju umjesto da udaraju, u granicama koje su ljudi odlučili izbrisati. Tog dana više neću biti putnik. Cijeli svijet će zaista postati dom za svako dijete tek onog dana kada nijedno dijete više ne bude moralo pisati ovakva pisma.
