Postoje priče koje ne nose samo riječi, već i iskustva koja ostavljaju trag, podsjećaju i mijenjaju način na koji gledamo svijet. Jedna od takvih je i priča koja slijedi – iskrena i hrabra. Ona nas vodi kroz tišine koje bole, kroz nevidljive rane koje djeca često nose sama, ali i kroz snagu koja nastaje kada odlučimo da progovorimo. Ovaj snažan i iskren rad otvara važno pitanje – koliko su riječi i postupci koje svakodnevno činimo zaista teški za one koji ih proživljavaju? Razmišljamo li o tome? Kroz hrabru i emotivnu priču, Anela nas podsjeća na posljedice nasilja, ali i na snagu koju pronalazimo kada odlučimo progovoriti, boriti se i birati pravedniji, sigurniji svijet za svu djecu.
Pročitajte Anelin rad i dopustite da vas podsjeti koliko su empatija, razumijevanje i hrabrost važni za stvaranje svijeta u kojem nijedno dijete neće odrastati u strahu, već u osjećaju prihvaćenosti i vrijednosti.
Svijet bez granica
Postoje rane koje se ne vide.
One ne krvare, nemaju zavoj i niko ih ne primijeti kada prođe pored vas u školskom hodniku. Ipak bole. Ponekad više nego bilo kakva fizička povreda. Sjećam se dana kada sam shvatila koliko riječi mogu biti teške. Prvi dan škole, za koji sam kao i svako dijete bila uzbuđena, radoznala. Mala ja, nije znala da će taj prvi dan zapravo biti početak nečega što me je pratilo svih 9 godina osnovne škole. Nisam znala da riječi drugih ljudi imaju toliku snagu da mogu promijeniti i način na koji sam sebe gledala i živjela. U početku sam mislila da je bila šala i da će brzo proći taj period. Ali, tek kasnije sam shvatila jedno. Da to nikada nisu bile samo šale…
Sve to je navelo na šutnju. Na šutnju, koja me polako komadić po komadić trgala psihički. Šutjela sam, krivila sam sebe, povrijeđivala sebe, dodatno sam sebe maltretirala misleći da sam ja kriva. Nasilje ne ostavlja uvijek samo modrice po tijelu. Ponekad ostavlja traume, posljedice i veoma tešku borbu kroz mentalno zdravlje. Trebalo mi je vremena da shvatim da nikada nije problem bio u meni. Problem je uvijek bio u ljudima koji su mislili da su jači ako nekog povrijede. U tišini se nažalost ponekad čuje plač, krivnja sebe, bacanje stvari i nažalost još mnogo stvari.
Danas je mojih tri godine odabira sebe. Tri godine zacijeljenja mojih rana, koje su se stvorile od 9 godina maltretiranja. Za te tri godine, shvatila sam da puštanje svog glasa pokazuje koliko imamo samoljubavi, samopoštovanja i snagu da pokažemo koliko smo spremni sebe zaštititi. Ali upravo kroz tu bol, bol koja je 9 godina samo postajala veća, nije me mogla slomiti. Upravo kroz tu bol naučila sam nešto važno. Nijedno dijete ne bi smjelo odrastati osjećajući se samo, uplašeno, manje vrijedno, puno trauma koje se nonstop ponavljaju u glavi. Djeca bi trebala odrastati u svijetu gdje ih drugi podižu, a ne ruše.
Zato, kada razmišljam o pravednijem svijetu za svu djecu, zamišljam svijet u kojem se glas svakog djeteta čuje. Svijet u kojem nijedno dijete ne mora pokušavati da bude nevidljiv da ga drugi ne bi maltretirali.
Pravedan svijet znači da djeca uče da poštuju jedni druge, bez obzira na razlike. To je svijet u kojem se umjesto ismijavanja bira razumijevanje, a umjesto šutnje hrabrost da se kaže: „To nije u redu.” Zamišljam svijet u kojem nijedno dijete ne mora skrivati suze. Svijet u kojem odrasli slušaju dječije glasove i shvataju da su ti glasovi ipak važni. Pravedniji svijet za svu djecu ne nastaje preko noći. On počinje malim promjenama u načinu na koji se odnosimo jedni prema drugima. Počinje onog trenutka kada ne okrenemo glavu od nasilja, kada pružimo nekom ruku koji je mislio da se neće moći podići ponovo. Kada bi svako dijete znalo da ima nekoga ko će ga saslušati i razumjeti, svijet bi postao mnogo ljepše mjesto. Veliku ulogu u tome ima škola. Škola ne bi trebala biti samo mjesto gdje učimo činjenice, formule, nego mjesto koje nas uči da postanemo bolji ljudi. U školi djeca trebaju da nauče da riječi mogu graditi, ali i rušiti, i da svako od nas ima odgovornost da bira one koje donose dobro. Možda ja sama ne mogu promijeniti svijet, ali mogu biti početak promjene. Mogu izabrati da budem osoba koja neće šutjeti na nepravdu, koja će pružiti ruku onome ko pati i koja će vjerovati da svako dijete zaslužuje sigurnost, poštovanje i ljubav. Jer pravedniji svijet za svu djecu počinje od nas.
