Ovaj dirljiv i iskren rad dolazi iz perspektive devetogodišnje Azre koja kroz svakodnevne školske trenutke prepoznaje i cijeni prave životne vrijednosti. Azra nas vodi u učionicu u kojoj različitosti nisu prepreka, već bogatstvo, a zajedništvo, poštovanje i podrška čine temelj svakog dana. Kroz jednostavne, ali snažne primjere, rad pokazuje kako škola može biti mjesto gdje se uči mnogo više od gradiva – mjesto gdje se postaje dobar čovjek. Ovaj rad nas podsjeća da su najvažnije lekcije upravo one koje nosimo kroz cijeli život.
Pročitajte Azrin rad i osjetite toplinu, zajedništvo i ljepotu odrastanja kroz dječije oči.
Moj razred
Moj razred je najbolji. Ne zato što imamo najviše petica ili najljepše sveske, nego zato što imamo učiteljicu koja nas svaki dan uči kako da budemo dobri ljudi. Ona nas uči zajedništvu, jednakim mogućnostima i tome da poštujemo i uvažavamo različitosti među ljudima.
U našem razredu ima djece koja dolaze iz različitih porodica, govore različitim jezicima i imaju različite običaje. Naša učiteljica kaže da je to naše bogatstvo. Ponekad nam drugari pokažu kako se neke riječi kažu na njihovom jeziku. Mi ih pažljivo slušamo i ponavljamo, a često se i nasmijemo, jer nam izgovor ne uspije odmah. Nekada nam čak održe mali čas na svom jeziku, pa tada svi postanemo učenici i učitelji u isto vrijeme.
Učiteljica nas vodi i u posjete različitim vjerskim objektima. Tako učimo o drugim vjerama, običajima i praznicima. U našem razredu zajedno obilježavamo različite blagdane i praznike, pa učionica tada bude puna radosti, ukrasa i zanimljivih priča iz različitih kultura. Tada shvatimo koliko je lijepo učiti jedni od drugih.
U našem razredu je i dječak koji ima poteškoće u razvoju. Naša učiteljica nas je naučila da ga gledamo kao prijatelja i druga, ali ne kroz njegove poteškoće. Ona kaže da svako dijete ima svoje sposobnosti i da svako od nas može nešto posebno. On je poseban, ne razmišlja kao mi, neke stvari ne zna koje mi znamo, ali zato zna kalendar unaprijed 5 godina i svaki datum na koji dan pada. To nam je kod njega posebno zamimljivo. Često ga znamo pitati koji dan će biti nečiji rođendan za dvije-tri godine.
Jedan događaj sa sportskih igara nikada nećemo zaboraviti. Dok su druga djeca trčala utrku, naš drug je bio pomalo nesiguran. Tada je učiteljica stala pored njega, uzela ga za ruku i zajedno su počeli trčati. Nije željela da se osjeća sam ili manje vrijedan. Cijeli razred ih je bodrio i navijao, na tribinama smo skakali i dozivali njegovo ime. Nije uspio pobijediti, ali je imao jako veliki osmijeh na licu, a oči su mu blistale od dragosti. Tog dana nam je učiteljica pokazala kakvi trebamo biti, a to su ljudi koji pomažu, koji razumiju i koji nikada ne ostavljaju druge iza sebe.
U našem razredu učimo mnogo više od školskog gradiva. Učimo kako da budemo dobri prijatelji, kako da prihvatimo različitosti i kako da jedni drugima pružimo podršku. Zato ja uvijek s ponosom kažem da je moj razred najbolji, jer u njemu učimo najvažniju lekciju – kako biti dobar čovjek. Nadam se da postoji još ovakvih razreda i da se svi osjećaju sretno među svojim vršnjacima, kao što se ja osjećam posebno u svom razredu sa svojim drugarima.
