U vremenu u kojem svijet često definišemo granicama, podjelama i razlikama, rijetko zastanemo da se zapitamo kako taj isti svijet izgleda očima djeteta. Stihovi petnaestogodišnje Amine, donosi upravo tu perspektivu — nježnu, iskrenu i duboko humanu. Kroz jednostavne, ali snažne stihove, ona nas podsjeća na istine koje odrasli često zaboravljaju: da djeca ne poznaju podjele, da je njihova priroda povezivanje, a ne razdvajanje. Njena vizija pravednijeg svijeta nije samo poetska slika, već snažan poziv da preispitamo vlastite granice i izgradimo društvo u kojem nijedno dijete ne nosi teret pretežak za njegova pleća.
“Svijet bez granica” Amina Ćordić, 15 godina
Ponekad mi se čini da je svijet prepun linija.
Linija na kartama.
Linija na zidovima.
Linija između „nas“ i „njih“.
Ali nijedna od tih linija nije nacrtana dječijom rukom.
Djeca ne crtaju granice.
Djeca crtaju sunce u uglu papira, kuću sa dimnjakom
i dvije male figure koje se drže za ruke.
Djeca crtaju svijet kakav bi svijet trebao biti.
Zato ponekad zatvorim oči i pokušam zamisliti svijet bez granica.
Ne svijet bez država, nego svijet bez straha!
Svijet u kojem nijedno dijete ne mora učiti kako da bude hrabro
prije nego što nauči kako da bude voljeno!
Negdje, baš sada, dok neko čita ove riječi, jedno dijete ne sanja igračke.
Sanja tišinu.
Negdje dječak ne želi novu loptu, nego samo jednu noć u kojoj se nebo neće srušiti na Zemlju.
Negdje djevojčica ne želi novu lutku, nego da joj se otac vrati kući.
Negdje majka ne traži ništa od života, osim da joj kućna vrata ponovo otvori onaj koga čeka.
I svijet šuti!
A šutnja ponekad boli glasnije od bilo koje buke, jecaja i suze.
Kažu da su djeca budućnost.
Ali kakvu budućnost gradimo ako sadašnjost ostavljamo u ruševinama?
U svijetu koji ja zamišljam nijedno dijete ne mora bježati od neba.
Jer nebo bi trebalo biti isto za sve, plavo, beskrajno i slobodno.
Nebo koje nosi ptice, a ne avione koji nose strah.
U tom svijetu učionice su pune smijeha koji se širi kao svjetlost kroz prozor.
Djeca različitih jezika sjede zajedno, ali razumiju najvažniji jezik, jezik srca.
Jer kada se djeca smiju, njihov smijeh nema naciju.
Kada djeca plaču, njihove suze nemaju granicu.
Dječije more je svuda isto.
I možda je to najveća istina koju odrasli zaboravljaju.
Dijete ne bira gdje će se roditi.
Ne bira boju svoje zastave.
Ne bira historiju koju će nositi na leđima.
A ipak, upravo dijete najčešće nosi najteži teret.
Pretežak za mala ramena.
Pretežak za srce koje jedino zna bezuslovno voljeti!
Zato moj pravedniji svijet počinje jednom jednostavnom mišlju:
nijedno dijete nije tuđe.
Jer dijete koje plače u dalekoj zemlji plače istim glasom kao dijete pored nas.
I ako zatvorimo oči pred tom suzom, zatvorili smo oči pred vlastitom ljudskošću.
Možda svijet bez granica nije mjesto bez linija na karti.
Možda je to svijet u kojem nijedna granica nije veća od ljudskog srca.
Svijet u kojem djeca ne nasljeđuju mržnju, nego dobrotu.
I možda će jednog dana neko dijete otvoriti staru kartu svijeta,
pogledati sve te nacrtane linije i zbunjeno pitati:
„Zašto su odrasli toliko dijelili zemlju kada je nebo iznad nje uvijek bilo jedno?“
I tada će možda shvatiti ono što mi danas tek učimo:
da je planeta prevelika za mržnju, a dječije srce premalo za rat.
Jer kada posljednje dijete na svijetu konačno zaspe bez straha,
tada će svijet po prvi put zaista biti pravedan.
I tada ćemo znati da smo konačno naučili
ono što su djeca oduvijek znala, da se svijet ne dijeli granicama. Svijet se dijeli samo dobrotom!
