Pobjednički rad u kategoriji od 11 do 14 godina na konkursu “Mali autori velikih priča – Priče iz dječijeg srca”
Kada zatvorim oči i pustim misli da slobodno plutaju, vidim svijet u kojem se ljudi gledaju toplije, nježnije, s više razumijevanja nego osude. Ulice nisu obojene brigama, nego osmijesima koji se šire kao svjetlost. Maštam o vremenu u kojem se niko ne plaši svoje različitosti, gdje se snovi ne gase pod teretom straha, već rastu kao najljepše iskre budućnosti. Ponekad se pitam kakav bi život bio kada bi škole bile više od prostora za učenje — kada bi bile mjesta u kojima se hrabrost njeguje jednako kao i znanje, gdje se kreativnost slavi, a greške se dočekuju kao koraci naprijed, a ne kao porazi.
U mojoj viziji sutrašnjice priroda i čovjek dišu istim ritmom. Gradovi su prošarani zelenilom, parkovi su živa okupljališta, a rijeke teku bistre i slobodne. Svako dijete dobija priliku da upozna planetu kao prijatelja, da osjeti tlo pod nogama, šum lišća iznad sebe i da razumije da je briga o prirodi najveća zajednička obaveza čovječanstva. U toj budućnosti tehnologija je naš saveznik, a ne gospodar — alat koji pomaže u učenju, liječenju i povezivanju ljudi, ali nikada ne zamjenjuje toplinu ljudskog glasa i dodira.
San koji nosim u sebi nezamisliv je bez jednakosti. Želim svijet u kojem boja kože, vjera, spol ili porijeklo nikada ne određuju kome pripada pravo na mir, ljubav i obrazovanje. Budućnost u kojoj riječi „nemoguće“ i „prekasno“ više nemaju snagu; u kojoj ljudi dijele znanje, podržavaju jedni druge i grade zajednice koje se temelje na poštovanju, a ne na podjelama.
Najdublja želja koju nosim jeste sloboda — sloboda da sanjam, stvaram, volim i budem voljena bez straha. Vidim svijet u kojem svako dijete zna da je važno, da je njegov glas snažan i da može promijeniti tok nečijeg života. Svijet u kojem nada nadvladava tugu, a zajedništvo briše osjećaj bespomoćnosti. Maštam o ljudima koji se ne plaše biti ranjivi, koji uče jedni druge hrabrosti, ali i nježnosti, i koji suosjećanje smatraju najvrjednijom vještinom.
A vjerujem i u ovo: snovi o boljem sutra ne počinju sutra — počinju danas. U svakoj maloj odluci, u svakom pažljivo izgovorenom slovu, u svakom gestu dobrote. Ako danas učimo čuvati prirodu, ako danas biramo poštovanje umjesto prezira, pravimo temelje koji će nositi generacije. Želim da moja i sve buduće generacije budu vođe koji ne teže moći radi sebe, nego radi dobra — oni koji pokreću promjene koje donose pravdu, mir i dostojanstvo svima.
U mojoj mašti, budućnost blista kao svjetlost u daljini, ali osjećam je i ovdje, na dohvat ruke. Svaki osmijeh postaje poruka nade, svaki čin dobrote stvara lanac koji putuje od srca do srca. Svaka ideja, ma koliko mala, ima snagu da promijeni svijet. Želim da svi shvate: budućnost nije negdje daleko. Ona se rađa u našim mislima, raste u našim odlukama i živi u našim srcima. Mi smo njeni čuvari, i svaki trenutak današnjeg dana može biti sjeme iz kojeg će izrasti ljepši svijet za generacije koje dolaze.
