Učiteljica je tog jutra ušla u učionicu tiše nego inače. U rukama je nosila hrpu čistih papira i jednu malu, izlizanu mapu svijeta.
„Danas ćemo raditi nešto posebno“, rekla je. „Želim da svako od vas nacrta svoj svijet.“
Zašuštale su olovke. Svi su odmah počeli crtati kontinente, okeane, granice.
Svi osim jedne djevojčice koja je samo držala papir — nježno, kao da drži sebe.
Ona je bila posebna već po tome što je svaki zadatak radila drugačije, svojim ritmom, svojim svjetlom. Znala je da se izgubi u mislima, da zaboravi gdje je stala, da joj treba malo više vremena da nađe riječ koju traži. Ali nikada, baš nikada, nije zaboravila biti dobra.
Učiteljica joj je prišla i pitala najtiše što je mogla: „Zašto ne počneš?“
A ona je šapnula:„Zato što moj svijet ne stane na tu mapu.“
I nacrtala je srce. Veliko, mekano, nesavršeno. „Tu ja živim“, rekla je.
Umjesto Evrope — napisala je: „Strpljenje.“
„Ovdje učim čekati druge“, dodala je, svjesna da se često mora dublje truditi da razumije ono što nama dođe lako.
Umjesto Afrike —„Moja tišina.“
„Ovdje govorim sporije… da me ne zaboli.“
Umjesto Azije —„Mjesto gdje me niko ne zove.“
U Južnoj Americi —„Radost koju dajem drugima.“
Radost koja joj je uvijek polazila, bez obzira što su mnoge stvari njoj u životu polazile teže.
Na polovima — dvije male regije: „Moji mali strahovi“ i „Moje male hrabrosti.“
Rekla je:„Ovo su mjesta na koja niko ne putuje, ali najbrže rastu.“
A onda je nacrtala sebe — kao sićušan otok. Toliki da se moraš približiti da ga vidiš.
„Zašto si tako mala?“ — pitao je jedan dječak. Ona je tiho slegla ramenima:
„Jer me rijetko ko traži.“ Učionica je zanijemila.
Svi smo se pitali kako nismo primijetili da neko ko nam je tako blizu — stoji tako daleko.
Jedan dječak je predložio most. Jedna djevojčica luku.Neko drugi svjetionik.
A ona ih je gledala kao da ne vjeruje da ima pravo na sve to.
Učiteljica je njenu mapu stavila na sredinu zida i rekla:
„Ovo je mapa srca. I na njoj se vidi sve što odrasli ponekad ne znaju čitati.“
I visila je tu, danima.
A mi smo prvi put shvatili da postoje djeca koja žive na drugačijim koordinatama.
Koja trebaju više vremena da pređu put.
Koja se trude više nego što mi ikad primijetimo.
Koja često ostanu na ivici našeg svijeta, ne zato što žele — nego zato što ih niko ne pozove bliže.
Naučili smo da postoje mape koje se ne uče iz udžbenika.
Da su neki otoci krhki jer nemaju mostove.
I da bez mostova — djeca ostaju sama.
Od tada se trudimo da njena mapa bude i naša.
Da se njen otok širi.
Da njene hrabrosti rastu.
Da njena tišina progovori.
Jer svijet ne počinje na kontinentima.
Počinje u srcu — posebno u srcima djece koja se najviše trude da budu dio našeg svijeta.
I zato danas, kada pogledamo tu mapu na zidu, znamo da je to više od crteža.
To je podsjetnik da svako dijete ima pravo da bude viđeno, pozvano, saslušano.
Da njegovo mjesto u društvu ne smije zavisiti od toga koliko brzo govori, koliko razumije, ili koliko se razlikuje.
Svako dijete ima pravo biti dio svijeta — ne kao mali otok koji se jedva primijeti, nego kao kontinent pun boja i puteva.
Na nama je da pružimo mostove, da pružimo glas onima koji šute, da pružimo ruku onima koji stoje sa strane.
Jer djeca ne mogu birati kakvu mapu dobiju u životu.
Ali mi možemo birati kakvu mapu ćemo im pomoći da nacrtaju.
A možda je najvažnija lekcija baš ova:
Svijet postaje ljepši tek onda kada se svi otoci spoje.
