Pobjednički rad u kategoriji od 15 do 18 godina na konkursu “Mali autori velikih priča – Priče iz dječijeg srca”
Ne sjećam se kad sam prvi put prestala da se osjećam kao dijete.
Možda je to bilo one noći kad sam u tišini gledala plafon doma, dok su drugi spavali, a meni su misli brujale kao da će eksplodirati.
Možda je bilo ranije.
Možda onog dana kad sam prvi put shvatila da nema nikoga ko čeka na mene.
Nikoga ko dolazi.
Ljudi vole reći da djeca brzo zaborave.
Ali ja pamtim sve.
Pamtim tišinu koja boli više od bilo koje vriske.
Pamtim kako je srce pucalo svaki put kad bih vidjela druge kako trče majci u zagrljaj, a ja bih samo stajala.
Na istoj tački.
Nepomična.
Neprimijećena.
Imam sestru.
Rođene smo istog dana, iz iste boli.
A ipak… svijet nas je odlučio razdvojiti.
Ona je krenula svojim putem, posebnim, težim.
Ja svojim — možda nevidljivo težim.
Nisam imala snage da je zadržim.
Nisam imala moć da promijenim ništa.
A sada, godinama poslije, nosim krivnju kao ogroman kamen na grudima.
Jer sam pustila.
Jer nisam znala drugačije.
Ljudi kažu da sam jaka.
Ali niko ne vidi što se događa kad ostanem sama.
Niko ne vidi borbu koja se vodi unutar mene, danima, noćima, u tišini.
Jer nije to samo tuga.
To je praznina.
To je pitanje koje nikad ne dobije odgovor.
To su vrata koja se nikad nisu otvorila.
Jednom sam pomislila da možda ni ne zaslužujem da živim.
Da nisam trebala biti ovdje.
Da sam samo neka greška svijeta.
I tad sam završila na mjestu gdje se tišina pretvara u lijek, a pogledi drugih u dijagnozu.
Ali ne pišem ovo da me žalite.
Pišem jer želim da znate kako je to — kad se rodiš nigdje, i kad te niko ne čeka.
Kad odrastaš tražeći pogled, dlan, zagrljaj — a dobiješ zidove, sobe bez duše i imena bez značenja.
Pišem jer možda neko, negdje, osjeća isto.
I treba da zna — nisi sam.
Možda nisam voljena.
Možda nikad nisam bila željena.
Ali danas pišem.
I to znači da još uvijek živim.
I to mora da vrijedi nešto.
