Pobjednički rad u kategoriji od 15 do 18 godina na konkursu “Mali autori velikih priča – Priče iz dječijeg srca”
U osnovnoj školi naučila sam da postoje dvije vrste glasova: oni koji se jasno čuju i oni koje ljudi odluče ignorisati kao da ne postoje. Moji roditelji imaju oštećen sluh. Ne čuju sve, ponekad ne čuju šapat, ponekad ne čuju uvredu, ponekad ni ono što bi ih moglo povrijediti. Ali ja čujem sve umjesto njih. Čujem i ono što se govori naglas i ono što se skriva iza tuđih pogleda. Čujem tišinu koja zna biti glasnija od riječi.
Sjećam se jednog roditeljskog sastanka na kojem je mama došla sa svojom malom crvenom sveskom. Uvijek je u nju zapisivala ono što joj je bilo važno, a ja bih joj kasnije kod kuće sve polako objašnjavala. To je bio naš mali svijet, svijet u kojem ruke govore više od glasova. Tog dana, dok je ulazila u učionicu, tri djevojčice su se smijale iza nje. Jedna je šapnula: „Pogledaj ovu… što maše rukama kao da leti.“ Druga je dodala: „Kako živi s takvima kući, jadna…“ U tom trenutku sam se zaledila. Nadala sam se da mama ništa ne čuje, iako sam znala da je njihova zloba govorila glasnije od svakog zvuka. Mene je boljelo dovoljno za nas obje. Te noći plakala sam u tišini. Roditelji nisu mogli čuti moje suze, ali njihove bi oči pitale, a ja nisam imala snage da objašnjavam. Nekad sam mrzila sebe što sam šutjela, nekad hrabrost koja nikako da se pojavi. Najviše sam mrzila to što sam se ponekad stidjela svijeta koji nije razumio moj dom.
U srednjoj školi nadala sam se da će biti drugačije, ali ljudi svuda traže slabe tačke. Jednom je profesor pitao ko bi mogao predstavljati razred u školskom vijeću. Nisam se javila, ubijeđena da neko ko živi „drugačije“ nema pravo govoriti o tuđim potrebama. A onda sam upoznala Asju, prvu koja nije pitala kako moji roditelji „uopšte komuniciraju“, nego: „Hoćeš me naučiti nešto na znakovnom jeziku?“ Taj jednostavan trenutak promijenio je više nego što sam očekivala. Nedugo zatim, školu je potresao slučaj nasilja nad učenikom s invaliditetom. Direktor je kratko rekao da „djeca trebaju biti tolerantnija“. To su bile tri prazne riječi, prazne kao godine u kojima sam se pravila nevidljiva. Tada sam prvi put ustala. Ne zato što sam postala hrabra, nego zato što me je boljelo više nego što sam mogla izdržati. Godinama sam gledala kako se moja porodica pretvara u šapat koji drugi biraju ignorisati. Mama bi se smiješila i kad je znala da joj se smiju.Shvatila sam da društvo koje ne sluša djecu još manje sluša djecu iz „drugačijih“ domova. Zato sam tog dana u školi, umjesto da šutim, progovorila. Nisam pričala samo o tom učeniku, nego i o sebi. O majčinim rukama koje govore kad glasovi zakažu. O djeci koja nose tuđu sramotu iako nikada nije bila njihova. O pravu svakog djeteta da bude shvaćeno, uključeno i zaštićeno ne kada odrasli procijene da je vrijeme, nego uvijek i bez izuzetka.
Rekla sam ono što je godinama boljelo: djeci ne treba samo „tolerancija“. Treba im poštovanje, razumijevanje, podrška i mjesto u društvu koje ih ne mjeri po tome koliko liče na većinu. Različitost se ne smije držati u tišini, jer tišina ne štiti; tišina kida polako i nečujno. Danas, sa sedamnaest godina, shvatila sam da ono što sam nekad smatrala slabošću postaje moj glas. Ruke moje majke naučile su me da se borim. Zato pričam, učim druge i ne dozvoljavam da tišina bude granica. Jer svako dijete zaslužuje bez obzira čije mu ruke pričale, ima parvo da ga svijet čuje.
I ovaj put svijet će me čuti.
