Pobjednički rad u kategoriji od 7 do 10 godina na konkursu “Mali autori velikih priča – Priče iz dječijeg srca”
Bio je to sunčan dan. Za mene ipak hladan, kao da sam u grudima nosila komadić zime. Već neko vrijeme bila sam omalovažavana od strane druge djece. Voljela sam crtati i željela sam da to i pokažem, ali kao da niko nije mario za mene. Ponekad sam se osjećala nevidljivo, kao da moj glas nema pravo izaći iz mene.
Tog dana sam otišla u park, tražeći mjesto gdje ću se osjećati sigurnije. Tamo sam vidjela djevojčicu svojih godina kako sjedi na travi i crta. Bila je tiha, ali oko nje je sve zračilo nekom blagom toplinom. Željela sam da je upoznam. Prišla sam nesigurno i pitala:
-Ti voliš da crtaš?
Podigla je pogled, malo iznenađena.
-Da, ali mislim da nisam baš dobra u tome.
-Mogu li vidjeti?-upitala sam.
Okrenula mi je crtež. Bila je to prelijepa livada, puna boja, i dvije djevojčice koje se smiju. Rekla sam joj:
-Predivno je! I ja sam crtala nešto slično.
Nasmiješila se.
-Ja sam Zerina. A ti?
-Minja. Drago mi je.
Tog dana smo postale prijateljice. Bilo je lijepo imati nekoga ko te vidi i ko voli iste stvari.
Sljedećeg dana, dok smo sjedile i crtale, prišla nam je grupa starijih dječaka. Jedan od njih je zgrabio Zerininu svesku i povikao:
-Šta to crtaš, ha? Opet neke gluposti?
Ostali su se grohotom smijali. Zerina je problijedjela i spustila glavu. U meni se nešto probudilo, nešto, za šta nisam ni znala da postoji. Možda zato što sam prečesto bila na njenom mjestu.
-Dosta! -rekla sam glasnije nego što sam planirala.
-Ako vam se ne sviđa, samo prođite. Svi imamo pravo da radimo ono šta volimo, da crtamo, imamo slobodu izražavanja.
Dječaci su zastali, zbunjeni mojom hrabrošću i polako se razišli. Zerina mi je tiho rekla:
-Hvala, niko me do sada nije odbranio.
Taj dan sam prvi put osjetila da moj glas vrijedi.
Nekoliko sedmica kasnije crtala sam ispod velike lipe u školskom dvorištu. Bila sam mirna, u svom svijetu boja. Odjednom sam čula glasove iza leđa.
-Vidi je opet, stalno nešto šara. -dobacio je jedan dječak.
-To ti je za malu djecu, ne za peti razred! -dodala je djevojčica i počela se smijati.
Kao da me nešto stislo u grudima. Ruke su mi zadrhtale i htjela sam zatvoriti svesku, sakriti sve što volim, baš kao nekad. Osjetila sam da će mi suze navrti, ali prije nego što sam uspjela išta reći, ispred mene se našla Zerina. Stala je odlučno, baš kao što sam ja stala tad za nju.
-Prestanite! –rekla je glasno, bez trunke straha.
-Crtanje nije za malu djecu. To je njeno pravo. I niko nema pravo da joj se ruga!
Glas joj je odjeknuo dvorištem. Oni koji su se smijali naglo su zašutjeli i samo se okrenuli, kao da ih je neko posramio. Zerina se zatim okrenula prema meni i tiho dodala:
-Neću dozvoliti da ti iko oduzme ono šta voliš.
Tog momenta osjećala sam se sigurno uz svoju prijateljicu Zerinu. Ono šta jednom pokloniš, uvijek ti se vrati, samo još veće i jače.
Djeca imaju pravo da budu svoja. Da se izraze, da crtaju, da govore, da imaju prijatelje i da se osjećaju sigurno. Niko nema pravo da im to oduzme.
Kad jedno dijete ustane i brani drugo, tada se rađa svijet u kojeme svako dijete može reći:
I ja imam prava. I moj glas vrijedi.
