Nekada „zaboravljeni“ učesnici u djetetovom životu, a danas shvaćeni kao ravnopravni sudionici u razvoju djeteta
Uloga očeva naspram djeteta i porodice se kroz vrijeme i u različitim kulturološkim kontekstima mijenjala. Upravo o ovim promjenama u shvatanjima uloge očeva, kao i značaju koji imaju u životu djeteta danas, u svojoj knjizi „Savremena shvatanja očinstva i očeve uloge u životu djeteta“ piše Đenita Tuce, profesorica na Filozofskom fakultetu, Odsjek za psihologiju.
Profesorica Tuce kroz svoju knjigu jasno povlači paralelu između vremena u kojem je preovladavalo mišljenje da su majke te koje imaju ključnu ulogu u životu djeteta, i današnjeg vremena kada očevi više nisu “zaboravljeni” učesnici u djetetovom životu. Upravo savremena shvatanja roditeljstva naglašavaju da su i majka i otac jednako važni u dječijem razvoju, te da je za optimalan razvoj djeteta ključna uključenost i posvećenost oba roditelja.
“Dobar otac se ne rađa nego postaje. Naime, roditeljstvo je vještina i stoga zahtijeva predanost, vrijeme i trud. Prema tome, kvaliteta očinstva (baš kao i majčinstva) nije unaprijed određena, nego se oblikuje i razvija tokom vremena, kroz iskustva i odnose sa vlastitim djetetom. Dobar otac se postaje kroz aktivnu uključenost u život djeteta, stvaranje snažne emocionalne veze s djetetom, kao i kroz prilagođavanje na različite faze djetetovog razvoja”
Danas je općeprihvaćen stav da očeva uključenost u odgoj i brigu o djetetu, te topao i podržavajući odnos koji otac gradi s djetetom blagotvorno djeluju na cjelokupan psihosocijalni razvoj djeteta. Vremenom se promijenilo i shvatanje o načinu na koji očevi provode vrijeme sa svojom djecom. Ranije se očeve uglavnom vidjelo kao one koji se većinom uključuju u igru sa djetetom, dok se danas zapravo sve češće uključuju i u aktivnosti njege i brige o djetetu. Upravo kroz ove aktivnosti stvara se čvrsta emocionalna veza između djeteta i oca.
Šta nam govore istraživanja?
Brojna istraživanja pokazuju da djeca posvećenih i uključenih očeva ispoljavaju manje problema u ponašanju, manje su sklona različitim oblicima rizičnog ponašanja (npr. zloupotrebi alkohola i droga), manje izostaju iz škole te su općenito manje sklona agresivnom ponašanju i depresiji. Također, utvrđeno je da očeva brižnost, toplina i poticanje djeteta povoljno djeluju na djetetov kognitivni i socio-emocionalni razvoj, uključujući bolje školsko postignuće, bolju društvenu prilagođenost, bolje socijalne vještine te veću kreativnost, socijalnu odgovornost, nezavisnost i samostalnost.
“Bitno je razumjeti da dobro očinstvo nije norma koju treba ispuniti niti unaprijed definisana uloga koju treba zadovoljiti, već predstavlja jedno duboko ukorijenjeno životno opredjeljenje zasnovano na predanosti, posvećenosti, svjesnosti o vlastitim snagama i ograničenjima, te istinskoj želji da se bude aktivan učesnik u životu vlastitog djeteta, tokom svih faza njegovog odrastanja”.
Istraživanja konzistentno potvrđuju da odrastanje uz toplog, podržavajućeg i predanog oca pogoduje cjelokupnom razvoju djeteta, uključujući motorički, socijalno-emocionalni i kognitivni razvoj, kao i razvoj jezičkih sposobnosti. Očevi, također, igraju važnu ulogu i u poticanju razvoja djetetove znatiželje, samostalnosti, istraživačkog duha i autonomije, kao i u očuvanju djetetovog mentalnog zdravlja. Očevi kroz svoje prisustvo, kvalitetne interakcije i podršku, pozitivno utječu i na različite aspekte djetetovog socio-emocionalnog razvoja. Kroz toplinu, razumijevanje i empatiju, očevi pomažu djeci da prepoznaju, izraze i reguliraju svoje emocije, te na taj način značajno doprinose razvoju djetetove emocionalne inteligencije i prosocijalnog ponašanja. Nadalje, putem aktivnog usmjeravanja djeteta u upravljanju konfliktima, postavljanju granica i razvijanju zdravih međuljudskih odnosa, očevi potiču razvoj socijalnih kompetencija kod djeteta. Istraživanja konzistentno pokazuju da se djeca očeva, koji su aktivno uključeni u njihov život i koji su osjetljivi na njihove potrebe, rjeđe suočavaju s problemima mentalnog zdravlja, kako u djetinjstvu, tako i kasnije tokom života.
“Želja za pisanjem knjige o očinstvu proizašla je iz mog dugogodišnjeg akademskog rada na izbornom kolegiju Psihologija roditeljstva, u okviru kojeg se, između ostalog, aktivno obrađuje i ova tema. Ipak, pravu motivaciju da se upustim u taj poduhvat sam dobila nakon što sam spoznala da na našim prostorima zaista ne postoji naučna publikacija, koja je sadržajno usmjerena isključivo na očinstvo. Shodno tome, osjetila sam odgovornost popuniti tu prazninu i pružiti svojim studentima, ali i široj publici, izvor koji na jedan detaljniji i sveobuhvatniji način objedinjuje naučno potkrijepljene i teorijski podržane informacije o ovoj iznimno relevantnoj i aktualnoj temi”.
Knjigu možete preuzeti na linku https://shorturl.at/hWiBT
O autorici knjige: Diplomski, postdiplomski i doktorski studij psihologije završila je na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, gdje je trenutno i zaposlena kao vanredna profesorica na predmetima iz oblasti razvojne psihologije. Njeno uže naučno i stručno interesovanje usmjereno je ka psihologiji roditeljstva.
