Pobjednički rad u kategoriji od 11 do 14 godina na konkursu “Mali autori velikih priča – Priče iz dječijeg srca”
Na rubu malog sela, odmah ispod starog hrasta, živio je dječak po imenu Luka. Bio je radoznao, uvijek spreman da postavi još jedno pitanje, čak i kada su odrasli mislili da već previše pita. Najviše ga je zanimalo zašto su ljudi ponekad tužni kada ne bi trebalo tako biti, ili zašto neki učenici u školi šute iako bi imali mnogo toga za reći. Jednog jutra, dok je šetao brijegom iznad sela, Luka je ugledao nešto neobično malu drvenu škrinju zakopanu napola u zemlji. Na poklopcu je pisalo: otvori me samo ako si spreman čuti sve glasove. Luka je, naravno bio spreman.
Kada je otvorio škrinju, iz nje nisu iskočili ni zlato, ni stari predmet, nego šapat kao da dolazi od stotinu dječjih glasova. I svaki je glas pričao drugačije, ali nikako sličnu priču. Prvi glas je pripovijedao o djevojčici Emi koja je voljela crtati, ali nije imala nikoga ko bi joj nabavio, pa su njeni radovi ostajali nezavršeni. Drugi glas je govorio o dječaku Ernadu, koji je znao odgovor na svako pitanje na času, ali ga niko nije puštao da govori. Treći glas je bio tako tih da je Luka morao zadržati dah da ga čuje – govorio je o dječaku koji nikad nije imao priliku reći šta osjeća, jer su mu uvijek govorili da je “Premlad da razumije”. Luka je slušao i slušao. Činilo se da škrinja sadrži nebrojne price – priče dijece koje samo žele da ih neko čuje, da im neko da proctor, da njihova misao vrijedi isto kao i misao odraslih. Neke priče su bile vesele, neke tužne, ali sve su bile važne.
Tada se čuo posljednji glas, najjasniji od svih:
“Mi djeca imamo pravo da kažemo šta mislimo. Naše riječi nisu male samo zato što smo mi mali!”
U tom trenutku škrinja se sama zatvorila, a na njenom poklopcu pojavile su se nove riječi.
“Pravo skriveno u priči otključava srca onog ko sluša.”
Luka se nasmiješio. Znao je o kojem je pravu riječ. Znao je da svako dijete bez obzira na to gdje živi i koliko ima godina, ima nešto važno za reći. I da bi svijet bio mnogo bolji kada bi svaki glas – i najtiši – bio saslušan.
Kad se vratio u selo, odlučio je da ispriča svima šta je čuo. Ne da bi se hvalio zbog tajanstvene škrinje, nego zato što je shvatio jednu veliku istinu:
Velike priče ne pišu oni najstariji, nego oni koji govore iskreno. A najjiskrenija priča dolazi iz dječijeg srca!
